Animafest 2011

Animafest 2011 interlude – Murkovo dijakritički korektno putovanje na Animafest
“Rakun-pas je životinja koja mudro i razumno rješava svaki problem postavljen pred nju. Osim kad poželi podjebavati nekog”

“malo su čudni ovi oblaci”, govorio je jedan od putnika u tramvaju, “kao da maloprije tu nisu bili…”

Na glavnom gradskom trgu, okupljeni kultisti su tiho skandirali dolasku pape Benedikta Ratzingera MCLXVI. Papa je putovao pogledom preko razdraganih narodnih masa do barikada kojima je policija stvarala svoju viziju reda. Zadovoljno se divio brutalnoj učinkovitosti lokalnih bojnih snaga koje su barikadama dijelile kultiste prema godinama, ljepoti, podobnosti i revnosti. No, u jednom trenutku oduševljenje i pogled mu padnu. Ispod njega, divljala je mala skupina kultista koja je poskakivala u krug grubim i pomalo ritmičkim pokretima.

“Kakvo je ovo barbarsko štovanje?”, uznemireno je pitao kardinala dok mu se zlatno-bijela oprava vijorila na sve jačem vjetru.

“Poklon, gospodaru… Za vas… Razumijte ih, još su mladi i štuju ovako jer drugačije ne znaju”, tiho je odgovarao kardinal dok je poslovično trljanje rukama kratko prekinuo da pokaže prstom prema nebu, “Mislim da će vam se poklon svidjeti”.

Papinim se licem promilio osmjeh dok je nebo nekoliko puta bljesnulo i prve kapi kiše počele su padati privučene sve intenzivnijim divljanjem mladih štovatelja.

“Kiša?”, zapitao se Murko odsutno, dok je tramvaj polako putovao prema cilju. “Kiša…”, neovisno su potvrdili mladi dječaci i djevojke koji su se vozili u istom smjeru kao i on. U njihovom glasu osjetila se kombinacija odobravanja i straha. “Papa kaže da kiša spire nečistoću sa lica okaljane djece.”, pametovao je jedan.

Murko je zabrinuto sjedio i gledao kroz zamagljeni prozor u čijoj je zamaglici neki kultist prstom nacrtao starohrvatski simbol mržnje prema ne-Hrvatima. “Kultisti”, promrmljao je Murko entuzijazmom prvenstveno zamišljenim za odnos prema stepenici pomoću koje skidate blato sa cipele. “Koja budala?”, odjednom se pitao kao da traži žrtveno janje, “Koja budala stavi Papine rituale tako blizu Animafestu?”, brinuo je dok je tramvaj zaobilazio svoju standardnu putanju i skretao u smjeru koji je već odavno bio zatrpan tramvajima iz svih ostalih smjerova. Svi putevi danas, vodili su na glavni kolodvor.

Za to vrijeme, Papa je malo nevoljko gledao lakoću kojom su se kultisti probijali do trga. Zbog kiše, obukli su svoje kultističke kabanice i još uvijek hodali brzinom kakvom bi se zadovoljena osoba vračala kući.
“Nedovoljno patnje”, odsutno je mrmljao Papa sebi u bradu.

“Kiša je najviše što mladi mogu”, ipak je odgovorio kardinal. “Darežljivost često za sobom vuče slabost”, ovaj put je on mrmljao.

“Ne uvijek”, nasmiješio se Papa i pogledao svoju ruku. Ruka mu se pred očima počela valovito iskrivljavati, kao da je gleda pod vodom. Ubrzo su iz titrajućih noktiju počele skakati iskrice. U papinim očima mogao se vidjeti skoro pa ugodan odsjaj.

“U pizdu i tramvaj!”, ljutio se vozač uz nevoljko slaganje svih putnika. Probao je još par puta potjerati ga naprijed, no nije imalo smisla. Sva struja je nestala, pa je vozač samo bijesno spustio šaku na tipku za otvaranje vratiju. Kultisti su navukli kabanice i nastavili putovanje pješice. Iza njih je Murko tiho psovao dok mu je kiša vlažila svježe olinjalo krzno. Put je bio dug, a on je već skoro kasnio na projekciju.

Centar grada bio je zakrčen zbog bizarnog sustava barikada koje su skretale u najčudnijim smjerovima. Čak i za jednostavne radnje kao što je prelazak preko ceste, putnik je ponekad morao hodati kilometrima u potpuno krivom smjeru. Murko je bio nervozan, gladan i pomalo prestravljen kultističkim uzvicima “MI HRVATI!” te njihovim jednoličnim bajanjem nalik puštanju fonografske ploče unatrag. Hipnotizirani osmjesi na licima su bili posebno uznemirujući. U jednom trenutku, da se odmori od kiše i gužve, Murko je naglo ušao u trgovinu mješovitom robom. Trgovina je bila naizgled prazna, no to je bilo samo zato što su trgovci bili skriveni iza prve police.

“Radite li?”, zbunjeno je pitao Murko.

“Radimo, radimo. I još kako…”, neodređeno je odgovorila jedna trgovkinja kolutajući očima i vidno aludirajući na činjenicu da bi sada bila bilo gdje samo ne ovdje.

Murko je prošetao među policama, kupio prijeko potrebni kofein u boci te manje potrebni smoki, dok su se iz neodređenog radio aparata čuli stihovi pjesme “Nije čaša kriva što je čaša”. Izašao je iz dućana i ugledao tunel prema svom cilju, Tuškancu. Bio je preko ceste. Da su mu ruke samo trideset puta duže, mogao bi ga i dotaknuti. Dvije barikade i hrpa policajaca dijelili su ga od tog tunela. Jedan policajac mu je poslao pogled inače rezerviran za golubove.

“Kako da sad pređem ovu cestu?”, pitao ga je Murko, a policajac se umjesto odgovora počeo smijati. Smijao se i smijao. Još i sad, dragi čitatelju, ako naćulite uši, možete čuti njegov smijeh u daljini. Uz zastrašujuće zvuke snažnog ali iskrenog smijanja, Murko je krenuo pratiti barikadu nadajući se brzom prelasku na stranu ceste s koje je već odavno trebao biti.

“Oho! Nije li to naš omiljeni rakun-pas? Ubojica zlih vještica i jahač gnuova? Tjerač komaraca i nosač mudrosti?”, izletjela je salva pohvalnih pitanja ispred Murka. Bili su to hodočasnici. Ljubitelji Animafesta. Zovite ih kako hoćete, jedno je bilo sigurno: Hodali su u krivom smjeru.

“Nemamo sad vremena za prošlost”, uozbiljio ih je Murko, “jeste li vidjeli slobodni prijelazak preko ove ceste?”

“Oh, kako ne!”, veselo je uzviknuo prvi.

“No, nema li još jedan odmah pokraj tunela?”, zbunjeno je upitala druga.

“Naravno da nema”, namjerno lažnim veseljem viknuo je Murko. \”Morat ćemo natrag jer preko barikade se ne može. Ovi policajci…”, nastavio je malo tiše, “…spremni su ubiti za Papu.”

Put do prelaska je bio dug, posebno kroz gužve kultista koji su se držali u malim i kontroliranim skupinama. Njihovom grupiranju pomogle su različite boje kultističkih kabanica. Murko je polako primjećivao uzorak. Plave kabanice su širile hladnoću, bijele čistoću, a ljubičaste kaos. Još su među tim kabanicama bile razbacane neke čudne, na crno-bijelo kariranje, poput šahovske ploče ili britanskog ska albuma iz two-tone ere. Jedna tako ogrnuta kultistkinja prišla je hodočasnicima i ignorirajući Murka kao rakun-psa koji i jest, započela je svoju ponudu.

“Bedževi na Papu, želite li bedževe na Papu?” , nudila je hrapavim glasom, “Kupite jedan. Možda i dva. Činit će vam dobro”, nastavila je oduševljenjem glasom nalik glasu nekog nepristojnog gospodina dok razgovara sa psom mužjakom kojeg vodi na parenje.

“Bedževi na Papu…”, ponovio je jedan hodočasnik intonacijom učitelja koji je upravo čuo krivi odgovor na svoje pitanje, “A što čine ti bedževi na Papu?”

“Čine vam dobro.”, rekla je kultistkinja kao da je prvi put nitko nije čuo, “Liječe osip. Tjeraju došljake. Čine vas ljepšim.”, skoro u pjesmi je hriptala.

“Hvala, neće biti potrebno, lijep sam i neosipan”, odgovorio je prvi hodočasnik.

“Hvala, ni ja. Imam već nekih”, odgovorila je druga.

“Požalit ćete još danas\”, tiho je mrmljala kultistkinja, “Makar nakratko, ali požalit ćete.” smijala se dok su hodočasnici odlazili.

Murko ništa nije rekao. Nitko ga ništa nije ni pitao. Nastavili su put, stigli do tunela i sa iznenađujuće malim zakašnjenjem stali pred ulaz u kino.

“Dobro došli dobri ljudi. Imate li karte?”, melankolično je upitao čuvar na ulazu.

“Naravno da imamo”, spremno je odgovorio prvi hodočasnik.

“A imate li bedževe na Papu”, sad već sumnjičavo je pitao čuvar.

“Zar bi ih trebali imati?”, odgovorio je hodočasnik pitanjem na pitanje.

“Imam ja nekih na prošlog Papu!”, iznenada je prekinula tok razgovora druga hodočasnica.

Čuvar je pogledao prema njoj, skoro pa odobravajući. No, odlučio je ipak još malo produžiti provjeru. “Prošli papa nije ovaj papa”, izjavio je.

“Prošli Papa je bio bolji Papa”, procijedila je hodočasnica uz nevoljko odobravanje čuvara.

“U redu, uđite”, rekao im je odmahujuči rukom dok je spuštao pogled na Murka. “A ti? Jel ti imaš bedževa na Papu?”, pokušao mu je iskušati strpljenje.

“Imam akreditaciju za Animafest”, skoro pa intonacijom pitanja je odgovorio Murko.

Čuvar je gledao u Murkovu karticu i naposljetku odobrio. “U redu, upadaj. Ali ako se popišaš na sjedalo, ta akreditacija će biti tvoj ručak, a tvoje oderano krzno biti će krpa kojom ću počistiti za tobom!”

Murko je ušao u kino dok se u pozadini vidio ljubičasti toranj od vjetra koji je simbolizirao otvaranje rupe između Pape i svijeta podzemlja. Ali to je već neka druga priča.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *